ALWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE

Tuesday, February 27, 2007

epizode iz pionirskog doba

Nešto u poslednje vreme svi nešto pišu o Titu i dobu koje su njegova pojava i duh obeležili. Pa reko’, kud svi tu i mali Mujo ;) da ispričam i ja koju epizodu...
Prvo sam mislila da je to bilo baš onog dana kada smo dobili pionirske marame i kape, ali pošto se kroz maglu sećam odeće koju sam na sebi imala (osim kape i marame), onda ipak mislim da je bilo neko toplije doba od 29-og novembra. Tako da mora da je bio neki zbor u pitanju.
Moj deda je radio blizu moje škole pa sam posle otišla kod njega na posao da ga sačekam pa da idemo zajedno kući. Deda se hvalio pred kolegama kako mu unuka ima lepu kapu i maramu :) I tako u jednom trenutku se meni, da izvinete, pripiškilo i odem ja u dvorište da obavim prethodno navedenu radnju.... sa sve pomenutom kapom i maramom... i kad sam to obavila, sagnem se da navucem čarape i u tom trenutku...bup...padne mi kapa.... moja jedina....pionirska.... pravo u tu novonastalu baricu...
Kuku, di ćeš goreg belaja....
Opere meni mama tu kapu....međutim...pošto je bila napravljena od delikatnog materijala... ona se od tog pranja.... skupi :(
Posle toga sam morala uvek da je kačim nekim šnalama da bi mogla da stoji na mojoj, oduvek velikoj, glavi :( .... sramota
A kad smo kod tih zborova, ne znam kako je bilo po drugim školama i ko se seća, a ko ne zna šta je to uopšte...pa ću malo da obrazložim – ti zborovi su se održavali par puta godišnje, obavezno za dan škole i dan republike,a ostalih povoda se ne sećam sad baš. Na zborovima su se između ostalog dodeljivale pohvalnice za dobar uspeh, nagrade za razne majske pesničke i likovne štafete, takmičenja i sl. Ali ono što me najviše podseća na njih je to da je predsednik svakog odeljenja (mene je nažalost ta dužnost dva puta snašla – u drugom i u trećem razredu) podnosi izveštaj koji je zvučao otprilike ovako: a da, dok to izgovaraš moraš neizostavno da držiš desnu pesnicu na desnoj slepoočnici... i dakle: ZA DOMOVINU S TITOM, NAPRED! Pionirska odeljenska zajednica (npr) drugo dva, broji 30 učenika, zboru prisutni svi.... ili zboru prisutno 27, troje odsutni zbog bolesti... Tako vam je to izgledalo...
E sad umesto epizode, ispašće na kraju čitava serija... sad se setih nečeg drugog – letovanja sa školom! Imala sam tu priliku više puta, ali je u starijim razredima uticaj titoizma već jenjavao, tako da u ovu tematiku spadaju doživljaji sa Tare (prvi razred) i iz Struge (Ohridsko jezero – drugi razred). To su bila baš letovanja, znači ne rekreativne nastave (na kojima nažalost nikada nisam bila, a zbog radi nekih kretena od roditelja drugara iz mog odeljenja). Znači nađe se neki nastavnik dobrovoljac koji nakupi zainteresovanu dečurliju od 7 do 14, znači iz svih razreda i vodi ih negde 10-15 dana. E na tom tamo mestu, budu obično i drugari istog uzrasta, svih naroda i narodnosti. Ujutru kad ustanemo, a budila nas je neka vrsta sirene ili trube ili muzike, nisam sad baš najsigurnija...uglavnom ranom zorom, u 7 otprilike,... onda lepo ustanemo, umijemo se, operemo zube i onda trk napolje na teren da radiš jutarnju gimnastiku!!! Da da, trčanje, vežbe, sve po redu. Nema odmora, dok traje obnova. E sad, nemojte misliti da je pola sata – sat jutarnje gimnastike moglo da vam obezbedi slobodan ostatak dana, to nikako. Svakodnevno je ocenjivana urednost soba. Tako se sećam sa Tare jedne devojčice iz Dubrovnika koja je čitala ocene i jako čudno izgovarala slovo L u ’deset nula nula’ (to je bila najbolja ocena). Grupa tih Dubrovčana se zvala Libertas, dok smo mi Beograđani imali originalno ime – Ravni tabani. Ekipe su se osim u urednosti takmičile i u raznim drugim disciplinama kao što je bilo navlačenje konopca, trčanje, snalaženje u šumici i slično... mislim da nije bilo bacanja kamena s ramena.
Rezultati su se čitali na sličnim zborovima kao u školi, kada se i zastava podizala (ujutru) ili spuštala (uveče)... U Strugi sam imala tu nesreću da jednog dana rešiše da postave mene da dignem zastavu. Imala sam 8 godina i, kako se ubrzo ispostavilo, nimalo snage u rukama. Vučem ja konopac, a zastava ni makac... posle samo par minuta, ja se, sasvim razumljivo, rasplačem... pa šta ću... onda su mi valjda neki sedmaci i osmaci pritrčali u pomoć, ali blam je ostao :(
U sobama nas je uvek bilo desetak - pravo drugarstvo. A posle je bilo puno dopisivanja sa drugarima iz drugih gradova, od tad mi je jedan od najlepših trenutaka kad u sandučetu ugledam pismo (i jedan od najgorih kad vidim da pismo nije pismo, nego račun)... nažalost, sad pisma retko stižu, a mejlova ima svakakvih pa su izgubili tu čar... jedno vreme sam štampala sve mejlove-pisma koje sam dobijala, al nije to to, kad svi imaju isti rukopis – ili Times New Roman ili Ariel. Sad malo zabušavam i po tom pitanju, a i takvih mejlova je sve manje.

10 comments:

Cvetjka said...

ahhhh
kad se samo setim letovanja u Mitrovcu na Tari....
Ne ponovilo se :))))
p.s. resih da ti ostavim komentar ovde na mojblog-u bi ga verovatno tesko primetila od cele one kamare :))))

Tanja said...

ma koja kamara, nešto su i tamo posustali :) al u svakom slučaju lepo od tebe, jer sam se baš zabrinula za opstanak mog bloga prvenca, da nije Petronija inadžije, možda bih već i odustala, ovako neću :)
a što ne ponovilo se, meni baš lepo kad se setim, doduše ta disciplina bi mogla da se preskoči

Cvetjka said...

zasto ne ponovilo se???
khm... pa ovako... Trcanje svako jutro oko celog mitrovca (a ja sam bila jedno jako debelo dete) , vezbe (a ja sam bila jedno jako debelo dete), slaba hrana (da li sam spomenula da sam bila debelo i jesno dete???) i naravno surovi vrsnjaci (dudu dalo za nas jako debelu decu) :))))))
Pa to je to otprilike :))))))

Tanja said...

uf, sad se secam, znas i ja sam bila malo debelo dete, al izgleda da sam godinama uspomene te vrste potiskivala :)
ma bre nek ide zivot!

Petronije said...

Eve i mene :) znaci ovi pioniri su pishali gde su stigli heheheheh
nego moram da budem nepristojan, koje ste vi godiste, ja sam 76-o i ne secam se tih zavrzlama, osim sa izvidjacima. Ali mogu samo jedno da vam kazem, pohadjao sam osnovnu skolu Marsal Tito u Nisu, pa vi sad vidite...mozete da zamislite nas dan skole 25-og maja. Kod nas ja bre u skolskom dvoristu na taj dan bila mini vojna parada. Pozdrav Zastavi Naaaaadeeeesno !!!
Evo i sad se jezim dok pisem :), pa dodje neki cika general da nam drzi govor, a dvoriste cistooooo, mozes da lizes onaj teren za basket. A posle prepodnevne parade ide se u dom vojske da pokazemo kako recitujemo, pevamo, sviramo...
Vidim bili ste bas jeshni ipishni pioniri, ma da ste mi zive i zdrave.
Da, inadzija sam :) i svaki tvoj naredni post cu da komentarisem
Casna Pionirska !

Tanja said...

kolega pionir, držim te za reč (baš tu časnu pionirsku) ;)
ja sam '77-o, znači malkice mlađa od tebe, ne znam za Cvetjku

Cvetjka said...

ja sam 80. Ih najmladja sam... :)))
jedna od poslednjih genetacija titovih pionira :)))

Petronije said...

Eeeeeeeeeeeeeee he he, znaci ja sam za vas Sava Kovacevic :)

Cvetjka said...

Ja sam stala negde kod Mirka i Slavka :)))))

Tanja said...

@ druže Savo, mi ti se kunemo!!!
@ pa Mirko i Slavko i jesu najvažnija epizoda ;)