ALWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE

Wednesday, March 28, 2007

Kako vi zamišljate kliničku smrt?

Juče-prekjuče u autobusu slušam razgovor neka tri momka (uvek mi je reč ’momak’ mnogo smešno zvučala, ali nisu baš ni dečaci, a mlađi su od mene, pa nemam pojma kako da kažem drugačije)... Inače, kad se vozim sama busom, i kada ne čitam knjigu u istom, moja glavna preokupacija je da slušam tuđe razgovore... znam znam sad kreće gomila paradjzOva da leti u mom pravcu i da svi viču UUUUU(A), ali kad malo bolje razmislite, šta ima loše u tome, čujete razne poglede na svet, prekratite vreme, saznate može biti i po nešto ili bar razvijate vijuge sklapajući pozadinu iza priče i aktera, odnosno učesnika u razgovoru. (digresija preti da preraste u post) Kao što recimo nisam imala pojma da postoje elegantne trenerke, dok nisam u busu čula kako ćerka i majka razgovaraju o nekim cipelama i ćerka kaže kako bi one baš išle uz neku elegantnu trenerku!!! Ako neko zna šta je to nek mi kaže, a slobodno i nacrta.
Elem, da se vratimo na momke... priča jedan od njih kako ima nekog druga iz kraja koga svi zovu Pokojni! Kaže zamisli kako smešno zvuči kad kažeš ’E dolazi mi sutra Pokojni na kafu’ ili tako nešto. Ovi se naravno zgranu na nadimak i onda ovaj prvi objasni da su tog lika tako počeli da zovu jer je doživeo kliničku smrt! Interesantno...
I onda ja krenem da razmišljam o tom fenomenu... mislim ne o momcima (prevelika piletina, a i nije neki fenomen), nego o kliničkoj smrti... Da nije filmova, ja stvarno ne znam da li bih imala ikakavu ideju. Ovako imam dve varijante. Jedna je ono brzinom svetlosti smenjivanje slika iz života (kod mene su to samo pozitivne scene i ličnosti), a druga je neka idilična slika – livada, proleće, sve šareno, miriše, maltene se i muzika čuje... i onda odjednom onaj zvuk cepanja kao prekid filma i vraćaš se na ovaj svet... ili možda odlaziš ipak na onaj... Kako i da li uopšte ljudi mogu da se sete kako to izgleda kad se probude, kako uopšte lekari i naučnici provaljuju šta se tu dešava???
U svakom slučaju, zanimljiva tema za razmišljanje, šta vi kažete?

Monday, March 26, 2007

they said about sex

Having sex is like playing bridge.If you don't have a good partner, you'd better have a good hand."Woody Allen
"Women might be able to fake orgasms. But men can fake a wholerelationship."Sharon Stone
"Clinton lied. A man might forget where he parks or where he lives, buthenever forgets oral sex, no matter how bad it is."Barbara Bush
"Women need a reason to have sex.Men just need a place."Billy Crystal
"According to a new survey, women say they feel more comfortableundressingin front of men than they do undressing in front of other women. Theysaythat women are too judgmental, where, of course, men are just grateful."Robert De Niro
"There's a new medical crisis. Doctors are reporting that many men arehaving allergic reactions to latex condoms. They say they cause severeswelling.So what's the problem?"Dustin Hoffman
" You don't appreciate a lot of stuff in school until you get older.Littlethings like being spanked every day by a middle-aged woman. Stuff youpaygood money for in later life."Emo Phillips
"Bisexuality immediately doubles your chances for a date on Saturdaynight.Rodney Dangerfield

Wednesday, March 21, 2007

pesmica

Danas je prvi dan proleća,
A mene u’vatio neki bluz
U glavi buka mi sve veća
Što bih sad išla na neki kruz

Kako bi lepo sada bilo
Da brčkam noge na nekoj plaži
Ubi me ovo zimsko sivilo
Mojoj duši godišnji sve draži

Mi smo ti ljudi čudna sorta
Pisala bi’ nešto, a ne znam šta bi’
Stalno mi se jede čokoladna torta
Blogeri bi o sexu, a ja bi o babi

Kolega Cvetjka od preko mosta
Sipala jutros u musli sok
Dade mi savet na kraju svog posta
Sipala bi jogurt al mu istek’o rok

Ko god ima problema u glavi
Glupostima rešiće probleme sve
Nek posluša njen savet pravi
I neka napiše rečenicu-dve

Tako i ja do stihova stigla
Kuckam i kezim se svako malo
Sa stolice dupe nisam digla
Al lečim um, pusti sad salo

Slova mi se nešto mute po ekranu
Iako je podne, hvata me san
Ja danas ništa nemam u planu
A vama želim prijatan dan!

Monday, March 19, 2007

kradem malo iz novina


Без секса с девицама

Американци имају чудне законе у многим областима. Ово су неки посебно занимљиви, а у вези су са сексом, не само људи, већ и – животиња
– Закон у Аљасци забрањује лосовима парење на градским улицама.
– У Калифорнији је забрањен секс између паса и мачака без дозволе.
– Ако полицајац из Ајдахоа сумња да у аутомобилу коме жели да приђе можда седи пар који у том тренутку води љубав, мора да затруби три пута и да сачека два минута пре него што покуца на врата.
– У Ајови муж не сме да попије више од три гутљаја пива док је са супругом у кревету.
– Законом је забрањено водити љубав у Минесоти ако је муж у свом оброку имао сардину, црни, или бели лук. Прецизније, закон забрањује присуство ових мириса, па је набројане намирнице дозвољено јести под условом да се елиминише њихов мирис.
– У Њу Мексику законом је забрањен полни однос у аутомобилу у коме нису навучене тамне завесе.
– Држава Орегон постарала се за речник мушкарца: у љубавном заносу закон му забрањује да псује.
– Возач камиона, ако поштује закон државе Пенсилваније, не би смео да има секс у кабини свог возила.
– Закон Тексаса прилично је оштар према свињама. Забрањује им да се паре на власништву које припада градском аеродрому.
– А Јута законом забрањује секс женама у колима хитне помоћи. У казну прописану за овај прекршај спада и објављивање имена жене ухваћене у прекршају у локалном листу. Мушкарац који је био са њом неће бити кажњен.
– У држави Вашингтон постоји врло занимљив закон. Забрањен је секс с девицама у свим околностима, чак и онда када је прва брачна ноћ у питању.
– У Вашингтону DC сви положаји у сексу, осим мисионарског, илегални су.
– А у Висконсину законом је прописано да ниједан мушкарац не сме да пуца из пушке док му партнерка доживљава оргазам.

Па после неки завиде Американцима и говоре како је то слободна земља. А оволико ограничења када је секс у питању.

koga zanima, naleteh i na saj sa ovom tematikom www.damblaws.com

zadala Maya(011) pa da odgovorim

A- Jao bre kako beše ona Bajagina pesma, ono sa dijamantom?

B- Misliš Plavi safir?

A- E to to, ceo dan lupam glavu i ne mogu da se setim...
A- A znaš, šta sad hoću? Hoću da osetim tvoj dah na mojim usnama, hoću da osetim miris proleća u tvojoj kosi...
A- (šapatom) daješ mi krila, znaš...

B- E, Red bull daje krila, pomešao si! Nego ajde idi kupi kondome i dolazi! Čekam te!

Friday, March 16, 2007

pesmica za sladoledžiju

Udarih joj čežnju
Baš po levom gležnju,
Šta misli ta mala
Da sam ja budala?
Nisam joj se javlj’o
Sledećih 5 dana
Čak sam bež’o dalje
I od njenog stana
A šestoga dana
U 4 noću
Prijavi mi mala
Da ima trudnoću
Stigoh do nje ko furija
Usput me pojuri i murija
Sačeka me prevara gadna
U sekundi obli mene voda ’ladna
Scena koju videh
Pomrači mi um
Usred njene kuće
I moj verni kum
’Nije to što misliš brate,
Ako ne veruješ
Odbi mi od plate’
A ja ga u inat
Bacih na laminat!

Thursday, March 15, 2007

moje reakcije na igru

odgovor za Anagamu

Ispred naše stare kuće bilo je jedno veliko, debelo drvo. Drvo debelo, al još deblja ’ladovina koju je ono bacalo po jednom delu dvorišta. Kad upekne sunce, sedeli bismo tu i ispijali kafe, čitali novine i ogovarali komšiluk, kako već dolikuje. A svi iz ulice su voleli da svraćaju kod nas, da se malo osveže ili su bar dobacivali onako preko kapije, ’jao komšije, što vi uživate....’
Kroz njegove krošnje, u proleće kad sve olista i procveta, jedva da se naziralo nebo.
A kad smo bili deca, pa kad pljusne, onako na oblak, što je moj deda voleo da kaže, samo bismo otrčali pod drvo i jedva da je po neka kap uspevala da nas pokvasi... Sanjali smo da napravimo kućicu na njemu, baš kao u filmovima, ali ono je već bilo mnooogo visoko i nije bilo donjih grana na koje smo mogli da se popnemo (i deda je malo tu umešao prste pa ih je sekao, plašio se da se ne polomimo jednog dana)...
Pre neki dan sam prošla tom ulicom... mislila sam da sam pogrešila, ali okolo je bilo par preživelih kuća iz onog vremena... to je naša ulica... ali... isekli su naše drvo...


odgovor za Anagram

Samo jedan pogled bio je dovoljan da mi se vrati sve, da osetim miris prošlosti... i setim se svega... ovo je moj grad, pomislih i odjednom poče oluja da bubnji u mojoj glavi...
jednom davno pobegla sam odavde... daleko... u neki drugi svet, potpuno drugačiji od ovog... mislila sam da mogu da zaboravim, ali ne, shvatih... od sebe pobeći ne mogu...
negde tamo, padala je noć,... a ja sam znala, da sam kod kuće...

Wednesday, March 14, 2007

nova igra

Svidela mi se jedna nova igra koja kruži po grčkim blogovima. Neko kaže 5 reči i prozove 5 ljudi koji treba da napišu post u kome će se tih 5 reči pojaviti. Svako zadaje novih 5 reči. Na mom paralelnom blogu sam već uspešno započela i kod nas ovu igru, ali se nadam da će se i ovdašnji malobrojni čitaoci odazvati, jer ovo je moj najdraži blog prvenac i neću da ga zapustim, ni njega ni gore pomenute čitaoce.
Elem, prvo prozivam cvetjku jer je prozvana i tamo pa će joj biti lako da uradi samo copy/paste kad bude odgovarala, zatim tu je drugar gazda kuće ne jezeru, što će reći petronije, sledeća je naravno moja the best švester jexi, pa za njom koleginica joj the one and only ivana i the last but not the least blogdrugarka iz obližnje palanke, miss butterfly

Reči su: vreme, osmeh, vetar, greška, san... a ko se odazove slobodno može da prozove mene.

Pozdrav svima i da nam potraje ovo današnje sunce!!!

p.s. eto i dodatne inspiracije za one koji ne znaju šta bi pisali :)

Friday, March 9, 2007

Praznični bilans

Eto prođe još jedan osmi mart. Ja dobila od dvojice kolega, koliko ih imam ovde, po jednu crvenu ružu i jednu veeeliku milku i to mlečnu, baš kakvu volim, sećate se. Iskreno, da kažem, ja nemam baš neki odnos prema cveću... mislim lepo je, nije da nije, ali to je sve. Nemam naviku da ih zalivam u kući, sva sreća još uvek ima ko to da radi... a naročito mi nije neki gušt da ih dobijam, meni to i nije neki poklon, bez zezanja. I tako baš juče razmišljam kako će sad da mi sigurno uvale ovi neko cveće i kako ću morati to posle ceo dan da šetam po gradu, jer ne idem pravo kući, smor živi. Međutim, lepo se ja opsetim (što bi rekla moja baba) i uvalim jednu ružu u vaznu, jednu u čašu i rešim da ih ostavim tu da nam krase radni prostor, pa kol’ko žive nek žive :) A čokoladu ću da čuvam u šteku, ima da potraje... ne jedem ja puno toga ovde, al volim da imam kad prigusti... a sam pogled na veliku milku, čim otvorim štek, pruža toliko utehe, da ne možete da zamislite. Posle sam dobila od božezdravljabudućeg devera i veliko pakovanje bajadera, konačno je i on ukapirao da ne treba da mi kupuje cveće... do sad je mislio da je Petar nepristojan što neće da mi kupi :) Nas dvoje našli izgovor i odmah zbrisali u kafanu, i to na diners! (koji se vodi na devera, hehe). Mi mnoooogo volimo da idemo u kafanu i da žderemo, koristimo dok može, posle nema :( a i nismo dugo bili, zbog mnogopominjanogiprokletogzavršnog...
Moja mama bila sa firmom u ’Dva Jelena’ u Skadarliji, od 2 do nekih 7, pravo slavlje, ko iz ’onih’ dana. Kaže bila neka svadba tu, 12 svatova, a njih osmomartovaca 20, hehe. Inače prethodnog dana su kako i dolikuje vodili žučne raprave u sindikatu, da li da dobiju dve ili tri ’iljadarke :) i izvukoše ženske 3 boga mi!
A zamislite moja sestra, nezahvalna, odbila da ide sa koleginicama na izlet i ručak u Vrnjačku banju (radi u opštini u Nišu), radije izabrala žena da ima slobodan dan, stvarno nečuveno :)
E, a danas je deveti, isto jedan istorijski datum. Ja bila sedmi razred tad, bila je subota i obično smo subotom nas par drugarica išle u mek (kao što biva u tom uzrastu) i u bioskop, al tog dana nikog nisu pustili, samo mene i jednu drugaricu... išle smo na Slaviju da ne bismo baš upale u gužvu, tako da nismo ništa ni videle. Grad je bio prazan, to se sećam, osim trga naravno. A moj deda otiš’o čovek da vidi šta se dešava, pa pobegao kad se nagutao suzavca... naravno da nije podržavao demonstracije, samo nije voleo da propušta masovne događaje, gde god je gužva, eto njega iz prikrajka... uvek je pričao da bi za njega bilo ubistveno da ide da peca, nije voleo tišinu...

Tuesday, March 6, 2007

Hoću dozvoljeni minus

(danas ću malo da smaram)

Sunčan dan a ja sinoć rešila da pišem neki ozbiljni post, pa stvaaaarno nije u redu. Moj drugar Marfi je uvek prisutan tu negde.... Pre neki dan me je nesvrstani podsetio da je sasvim ok ponekad napisati i neki bedak post, a anagama se juče zabrinuo za mene što nisam prijavljena... eto inspiracije za udav na tako neke teme :)
E ovaj prvi pasus sam napisala pre sat-dva i onda sam stala, jbg postala sam totalni metereopata, ne ide mi nikako da razmišljam ozbiljno kad je napolju sunce :) u stvari, mislim da je problem što meni nikad ne ide to ozbiljno razmišljanje... dobro, razmišljanje i ajde, ali delanje na osnovu donešenih zaključaka jok... špansko selo za mene (nije ni Villa arriba ni Villa bajo)... ja sam totalno u nekom letargija/apatija raspoloženju izgleda celoga moga nek ide života... sad tek vidim koliko me oslikava ta moja uzrečica... deluje simpatično, ali posle leđa i te kako bole (asocijacija na kosmodisk)...
Ajde da počnemo od toga što nisam prijavljena... evo juče bilo već šest meseci kako sam tu... kaže anagama, nemoj da ih pustiš da ti to rade i ja se u principu potpuno slažem. E sad, nije tako prosto, jer ta nemila činjenica moje neprijavljenosti nije u stvari izazvana direktnom zlobom i ’boli nas uvo’ stavom mojih nadređenih, ali naravno ima malo i toga... naime ja vam radim u jednoj srpsko-grčkoj (najgora kombinacija) fantomskoj firmi – ona još nije registrovana jer to ne odgovara tim gore pomenutim nadređenima, čekaju se čuvene prve pare od tamo nekih projekata (ne mogu sad da ulazim u detalje)... a te pare nikako da se pojave...a pošto firma nije registrovana, nemam ni ja gde da budem prijavljena... a dvojica kolega koji su tu sa mnom u ’firmi’ su 1) penzioner i 2) prijavljen u drugoj firmi... nadređeni se bave nekim drugim poslovima, ovo je samo jedan od njihovih delatnosti...
I tako vreme prolazi, postoje velike šanse da ovo ispadne super priča, a opet postoje i šanse da sve propadne... mene uhavtio zimski san i nisam se mnogo udubljivala u ozbiljnost svog ne-statusa... platu dobijam redovno i to mi ispade jedino bitno... a penzija... ko još o tome razmišlja, sećate se inserta iz nekog domaćeg filma, ne mogu sad da se setim koji je tačno, kad Bata Živojinović pita poštara (Nikola Pejaković) kad će penzija a ovaj mu kaže: Penzija? Pa penzije su ukinute! E takvu ja svest imam o tome. E bre ljudi, ja ove godine (sva sreća tek tamo na kraju) punim 3 banke i već prelazim drugi limit onih poželjnih koje primaju na nova radna mesta (prvi je 25)... a totalno sam neozbiljna, meni je bre najvažniji motiv da me prijave da bih mogla bez većih problema da dobijam šengen vize!!! Dobro, postepeno se u te motive ugurala i želja za dozvoljenim minusom :) valjda kako sve više ljudi iz mog okruženja i moje generacije koristi sve blagodeti istog, tako i meni postaje sve primamljiviji. I ne moraš nikad ni da ga iskoristiš, važno je da imaš tu mogućnost. To ti je bre kao kad si u down-u i sve se nešto uzdržavaš da plačeš i kukaš i onda jednostavno proglase da imaš taj dozvoljeni minus i ti otvoreno provedeš recimo jedan ceo dan ili nedelju (zavisi od visine minusa) u bedaku, i ne moraš da imaš obzira prema drugima i nema ko da se buni, to je tvoje pravo...
Pa onda tu su druge božije blagodeti zvane krediti... ko će meni slepici išta da da? Koga briga što sam ja rešila da se ove godine registrujem s mojim milim Perom i što mi uveliko otkucava onaj biološki budilnik, ma koji budilnik, alarm bre. I naravno da ne treba nikog da bude briga kad ja sedim i blejim i čekam bolje dane. I čekam povoljan trenutak da popričam o tome da me prijave možda u drugoj firmi srpskog bosa, dok ova fantomska ne postane prava... a koji je povoljan trenutak i koje su prave reči da ih ubedim u ono što hoću i koji je pravi način da im se zamažu oči pred tim da sam ja jedna ženska od tri banke pred udajom (bože zdravlja) – što drugim rečima znači jedan potpuno nepoželjan profil...
A onda dođem, kući, a sve (ne)svesno ugovaram što više kafenisanja i sličnog da bih što kasnije tamo stigla... tamo me čeka moja baba, koju ja mnogo volim i o kojoj sam već pisala malo... ali sa kojom ja sve teže mogu normalno da razgovaram, koja nije više ni približno ona stara... pored koje ja sve češće doživljavam prave nervne slomove... na koju se izderem jer me ne razume, koliko god pokušavala da joj nešto objasnim... a posle mi toliko bude krivo što sam joj svašta rekla i što sam vikala i plakala, iako vrlo dobro znam da je sve bilo uzalud.... i tako sve iz početka...vikendom je najgore jer onda provodimo malo više vremena zajedno... a ja opet bežim od kuće, a žao mi je što nisam sa njom... i osim toga treba nešto u toj kući i raditi i biti ozbiljna odrasla osoba... ali zašto kad je lakše na poslu ceo dan blejati na blogu, dobiti pare za to, svakog dana otići na kafu sa nekom drugom drugaricom, na piće ili večeru sa dečkom... i jednostavno ne misliti... vicious circle...
Uf, sumnjam da je neko izdržao da čita do kraja, stvarno sam smorila i samu sebe, ali ovo je moj blog i na njega mogu da trpam šta hoću, a koga mrzi da čita, to je njegovo pravo... ovo je bio moj dozvoljeni minus, a sad nek ide život!