ALWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE

Tuesday, February 27, 2007

epizode iz pionirskog doba

Nešto u poslednje vreme svi nešto pišu o Titu i dobu koje su njegova pojava i duh obeležili. Pa reko’, kud svi tu i mali Mujo ;) da ispričam i ja koju epizodu...
Prvo sam mislila da je to bilo baš onog dana kada smo dobili pionirske marame i kape, ali pošto se kroz maglu sećam odeće koju sam na sebi imala (osim kape i marame), onda ipak mislim da je bilo neko toplije doba od 29-og novembra. Tako da mora da je bio neki zbor u pitanju.
Moj deda je radio blizu moje škole pa sam posle otišla kod njega na posao da ga sačekam pa da idemo zajedno kući. Deda se hvalio pred kolegama kako mu unuka ima lepu kapu i maramu :) I tako u jednom trenutku se meni, da izvinete, pripiškilo i odem ja u dvorište da obavim prethodno navedenu radnju.... sa sve pomenutom kapom i maramom... i kad sam to obavila, sagnem se da navucem čarape i u tom trenutku...bup...padne mi kapa.... moja jedina....pionirska.... pravo u tu novonastalu baricu...
Kuku, di ćeš goreg belaja....
Opere meni mama tu kapu....međutim...pošto je bila napravljena od delikatnog materijala... ona se od tog pranja.... skupi :(
Posle toga sam morala uvek da je kačim nekim šnalama da bi mogla da stoji na mojoj, oduvek velikoj, glavi :( .... sramota
A kad smo kod tih zborova, ne znam kako je bilo po drugim školama i ko se seća, a ko ne zna šta je to uopšte...pa ću malo da obrazložim – ti zborovi su se održavali par puta godišnje, obavezno za dan škole i dan republike,a ostalih povoda se ne sećam sad baš. Na zborovima su se između ostalog dodeljivale pohvalnice za dobar uspeh, nagrade za razne majske pesničke i likovne štafete, takmičenja i sl. Ali ono što me najviše podseća na njih je to da je predsednik svakog odeljenja (mene je nažalost ta dužnost dva puta snašla – u drugom i u trećem razredu) podnosi izveštaj koji je zvučao otprilike ovako: a da, dok to izgovaraš moraš neizostavno da držiš desnu pesnicu na desnoj slepoočnici... i dakle: ZA DOMOVINU S TITOM, NAPRED! Pionirska odeljenska zajednica (npr) drugo dva, broji 30 učenika, zboru prisutni svi.... ili zboru prisutno 27, troje odsutni zbog bolesti... Tako vam je to izgledalo...
E sad umesto epizode, ispašće na kraju čitava serija... sad se setih nečeg drugog – letovanja sa školom! Imala sam tu priliku više puta, ali je u starijim razredima uticaj titoizma već jenjavao, tako da u ovu tematiku spadaju doživljaji sa Tare (prvi razred) i iz Struge (Ohridsko jezero – drugi razred). To su bila baš letovanja, znači ne rekreativne nastave (na kojima nažalost nikada nisam bila, a zbog radi nekih kretena od roditelja drugara iz mog odeljenja). Znači nađe se neki nastavnik dobrovoljac koji nakupi zainteresovanu dečurliju od 7 do 14, znači iz svih razreda i vodi ih negde 10-15 dana. E na tom tamo mestu, budu obično i drugari istog uzrasta, svih naroda i narodnosti. Ujutru kad ustanemo, a budila nas je neka vrsta sirene ili trube ili muzike, nisam sad baš najsigurnija...uglavnom ranom zorom, u 7 otprilike,... onda lepo ustanemo, umijemo se, operemo zube i onda trk napolje na teren da radiš jutarnju gimnastiku!!! Da da, trčanje, vežbe, sve po redu. Nema odmora, dok traje obnova. E sad, nemojte misliti da je pola sata – sat jutarnje gimnastike moglo da vam obezbedi slobodan ostatak dana, to nikako. Svakodnevno je ocenjivana urednost soba. Tako se sećam sa Tare jedne devojčice iz Dubrovnika koja je čitala ocene i jako čudno izgovarala slovo L u ’deset nula nula’ (to je bila najbolja ocena). Grupa tih Dubrovčana se zvala Libertas, dok smo mi Beograđani imali originalno ime – Ravni tabani. Ekipe su se osim u urednosti takmičile i u raznim drugim disciplinama kao što je bilo navlačenje konopca, trčanje, snalaženje u šumici i slično... mislim da nije bilo bacanja kamena s ramena.
Rezultati su se čitali na sličnim zborovima kao u školi, kada se i zastava podizala (ujutru) ili spuštala (uveče)... U Strugi sam imala tu nesreću da jednog dana rešiše da postave mene da dignem zastavu. Imala sam 8 godina i, kako se ubrzo ispostavilo, nimalo snage u rukama. Vučem ja konopac, a zastava ni makac... posle samo par minuta, ja se, sasvim razumljivo, rasplačem... pa šta ću... onda su mi valjda neki sedmaci i osmaci pritrčali u pomoć, ali blam je ostao :(
U sobama nas je uvek bilo desetak - pravo drugarstvo. A posle je bilo puno dopisivanja sa drugarima iz drugih gradova, od tad mi je jedan od najlepših trenutaka kad u sandučetu ugledam pismo (i jedan od najgorih kad vidim da pismo nije pismo, nego račun)... nažalost, sad pisma retko stižu, a mejlova ima svakakvih pa su izgubili tu čar... jedno vreme sam štampala sve mejlove-pisma koje sam dobijala, al nije to to, kad svi imaju isti rukopis – ili Times New Roman ili Ariel. Sad malo zabušavam i po tom pitanju, a i takvih mejlova je sve manje.

Monday, February 26, 2007

Sunday, February 25, 2007

pita blogita

Pita blogita, može se praviti od slanog ili slatkog testa, sve zavisi od ukusa konzumatora. Mogu se dodavati i drugi sastojci koji se ne navode u dole navedenom receptu, samo treba paziti da se pita shodno količini sastojaka i konzumatora pravi u odgovarajućoj posudi, da se ne bi prelila preko i izazvala neželjene posledice. Peče se na tihoj vatri, ali se može jesti i hladna,... greje dušu i osvežava, a sve po potrebi.
Dakle, neophodno je obezbediti sledeće sastojke
(meri se sistemom ‘odokativno’):

DOBRA VOLJA (minimum 1kg)
DOBRO RASPOLOŽENJE
OSMESI
RAZUMEVANJE
TOLERANCIJA
POŠTOVANJE
DRUŽELJUBIVOST
malo ‘ONIH’ POGLEDA,
a zatim i FLERTA,
OPUŠTENCIJA i
SPREMNOST NA/ZA UŽIVANJE

sve to dobro izmešati, a onda
za slano testo dodati: malo SUZA RADOSNICA,
a za slatko: dosta SMEHA MARKE ‘DO SUZA’

Receptura inspirisana zvaršetkom izgradnje blogitera, blogookupljanjem, pripremama FK Blog, portretisanjem i davanjem auto(ana)grama na portrete, kao i drugim faktorima.
Ko želi može dostaviti svoju verziju recepta na ovu adresu.

Prijatno!

Thursday, February 22, 2007

sa naših prostora

Inspirisana nekim zanimljivim anketama sa naših prostora, a koje možete pogledati na mom drugom blogu, jer ovde neće lepo da se iskopiraju, ja dodah još par nekih pitanja, a vi dajte neki odgovor ako osetite potrebu (što bi rekao Petar)

1. Da li je bolje da nema struje ili da nema vode?
2. U kom redu biste najduže čekali: za ulje, za mleko ili za šećer?
3. Za čiju vizu biste možda i rođenu majku prodali?
4. Koliko šerpi Metalac dajete za jednu Zepter?
5. Da li se slažete da se Srbija i zvanično mora smatrati primorskom zemljom? Pa imali smo nekad Panonsko - neolitsko a naše :)
6. Da li biste potpisali anketu: 'kupujmo domaće - pljeskavica vs big mek'?
7. Da li biste i koju biste istorijsku ličnost menjali za maršala, tj oca svih naroda i narodnosti?

Sunday, February 18, 2007

doživljaji sa taksistima

Kakve doživljaje imate sa taksistima?
Ja, fala bogu, nemam loša ili bar ne mnogo loša iskustva, ali ima par zanimljivih situacija, naročito sa Grcima.
Ja se dobro orjentišem i snalazim, tako da u Atini recimo uvek mene trpaju da sedim napred da bi taksisti provalili kako ne mogu da nas prevare i vozaju okolo naokolo. E, tako jednom bio neki štrajk njihovog gsp-a (vrlo česta pojava) i jedva navatasmo taxi. Ja sela napred kao po običaju i aj sad da budem fina, reko’ daj malo da zapodenem razgovor sa čovekom, ne znam šta mi bi, obično to ne radim. I tako pitam ja njega koliko ima otprilike taksista u Atini (inače, ko nije bio, tamo su svi taksiji žuti), i kaže on oko 16.000! To je bilo pre 4-5 godina. Ja se na to iznenadim pošteno i kažem onako usput ’I svi imate posla?!’ Kad je on osuo paljbu: „Ko kaže da imamo posla, jel ti znaš kakve sve poreze plaćamo, koliko često moramo da idemo na servis, tra la la, pa onda gomila njih uopšte ne poseduje ceo taxi nego dele sa još nekim pa rade po smenama (!), jedino ih kaže malo vade vožnje na poziv, jer je kod njih, za razliku od Bg, to skuplje.... i tako ti se čovek izdra na mene, a sve iz moje najbolje namere, mislim bila sam ja svesna da nije on hteo na mene da se dere ali valjda sam ga pogodila u živac pa se istreso :-) Na kraju smo mu još dali i jedan evro više, ako se dobro sećam, da se ne žali ponovo...
Neku godinu pre toga imala sam malo lošije iskustvo. Bila sam sa tri drugarice i bile smo smeštene kod čuvene gospođe Teodoridu koja je organizator nekog letnjeg programa za učenje jezika, pa je nas 4 jedan vikend ugostila i u svom stanu u Atini. E da, to je bilo leto odmah posle bombardovanja, kad su nas Grci toliko sažaljevali da je ponekad bilo iritirajuće, ali o tome drugi put. Elem jedno veče nas 4 izađemo sa sestričinom od te gospođe i sa još nekim njenim društvom. U povratku, pošto nismo mogli svi da stanemo u jedan taxi, smestimo se nas 4 u jedan i ova devojka kaže taksisti adresu... mi pričale srpski u kolima i on tu skapira kako nemamo pojma kuda nas vozi i reši malo da nas provoza više nego što treba... kad smo došli u poznat kraj ja provalim da je skrenuo u jednu ulicu desno umesto levo i kažem mu to, on krene da se pravi kako ne zna gde je ta ulica gde idemo (u Atini inače ima milion ulica i pola nose ista imena, kao kod nas što je bila Maršala Tita i u Zemunu i u Borči i u Višnjici recimo) ... jedna od ove 3 krene s njim da se svađa da nećemo toliko da mu platimo nego onoliko koliko nam je ova Grkinja rekla da bi trebalo da košta... i tu naprasno izađemo svi iz kola i krenemo da trčimo ka gosdpođinoj zgradi... a on pošto je naravno znao gde je i ulica i zgrada dođe ispred drugim putem... tamo nas je čekala ova Grkinja i krene i ona da se svađa sa njim jer je došla mnogo pre nas i naravno platila manje, ali mamlaz naravno nije hteo da popusti i na kraju da ne bismo probudili ceo komšiluk pa i gospođu mi mu platimo :(
U Atini mi je inače mnogo smešno što recimo taksisti primaju više ljudi koji idu u istom pravcu, kao recimo što je u Bg linijski taxi, a smešno je to što ti stojiš na ulici i kad naiđe neki taxi ti vičeš na sred ulice kuda ideš, recimo: Banovo brdoooo ili Bežanijaaa ili Konjarniiiiiik, a on ako ide u tom pravcu stane, ako ne onda produži :-)
Pošto ima mali milion ulica, kao što rekoh, ne znaju ih sve napamet nego imaju knjigu sa spiskom ulica i planom. Prvi put sam se zbunila kad smo ušli u taxi i rekli gde idemo, a on stao i izašo iz kola i otvorio gepek, reko’ jebote, šta radi ovaj, kad on izvadio knjigu i gleda gde treba da nas vozi.
Za jednu novu godinu sam bila u Istanbulu. E tamo taksisti voze kao reli vozači. Meni sva sreća obično nije muka u vožnji, ali jedno veče posle dobrog provoda (čitaj: dosta pića) moja drugarica Jelena, kojoj obično jeste muka u vožnji nažalost, nas je molila da mu kažemo šta god hoćemo, ako treba i da je trudna, samo da uspori, zamalo se nije ispovraćala u taksiju. A na kraju svake vožnje bi naravno usledilo cenkanje od po desetak minuta...
Ovde kod nas nisam imala baš nekih mnogo interesantnih doživljaja... recimo bilo mi simpatično jednom kad sam ušla u kola, a čovek pustio disk za učenje engleskog, kaže planira da ode sa porodicom u Kanadu pa da se pripremi :-) ne sećam se da li mi je on ili neki drugi kad je čuo čime se bavim rekao: ’e, svašta sam imao u kolima, ali profesorku grčkog još nisam’ (tad sam bila isključivo profa, sad opet malo sekretarišem). A gore pomenutoj Jeleni je jedan taksista dok je vozio na VMA rekao: „kako vi tek izgledate kad ste zdravi, kad ovako (lepo) izgledate kad ste bolesni?!’ ili tako već nešto :-)
Ovde, a verujem i drugde taksisti nisu baš omiljena sorta, ali mislim da je glupo uopštavati (ua globalizacija!), oni umeju da budu super, setimo se samo: „Priroda to sve uradi sama... popij malo, pa da počnemo...“ :)

Thursday, February 15, 2007

ako ne možeš da ih pobediš pridruži im se

Eto, posle dužeg razmišljanja i nagovora od strane nekih kolega blogera, kao i u vapaju za većom količinom komentara, reših elem da se preselim malo i na mojblog.co.yu krajeve. Neko vreme ću sigurno biti dvostruki špijun, prvo jer mi žao mog bloga prvenca da ga tek tako napustim, baš sam ga nalickala, a drugo što me nervira onaj software ili kako se već kaže na mojblogu, ovaj ovde je mnoooooogo bolji i za nas neprofesionalce mnooooogo jednostavniji ! Ali jbg tamo buljuk zemljaka tako da kud svi, moram i ja, komercijalizacija. Nisam džaba nakačila ono 'Videla žaba da se konj potkiva pa i Soća napravila blog'. Soća sam inače ja... nadimak potiče iz srednje škole i prošao je kroz više faza evolucije.
Kao što rekoh za sad ću postovati paralelno, oduvek me nekako privlačilo da saznam kako je to biti višestruka ličnost :)
a ako me na kraju bude mrzelo da se bavim kopi-pejstom non-stop, onda me možete naći na http://nekidezivot.mojblog.co.yu

Monday, February 12, 2007

mali vremeplov u Domu omladine

Vreme je za novi post, nisam baš nešto pri nadahnuću, al ajde...

U petak bio koncert Električnog orgazma u Domu omladine. Iznogud reče da u NS nije baš prošao slavno, ali ovde je bilo sasvim ok. Malo sam se pre svega podsetila kako beše to da se gužvaš u gomili ljudi i dima i da se znojiš kao u sauni dok pokušavaš da skačeš (ili pak ne) uz omiljene pesme... ne volim koncerte u zatvorenom prostoru, to sam i ovog puta potvrdila... zato ću ipak oprostiti sebi što sam pred kraj izašla do wc-a i vazduha i nije mi se vraćalo unutra... doduše Petar mi neće oprostiti što je baš kad je on izašao sa mnom da mi pravi društvo svirana omiljena mu pesma Nebo, ali čuo je drugi deo, uspela sam da ga ubedim da mene ostavi napolju, ali da se sam slobodno vrati na spektakl... Sad sebi nešto zvučim jako ironično kad pričam o koncertu, a u stvari sasvim je bio ok, super svirka, samo malo mali prostor, došlo bi sigurno još puno ljudi da su pravili u nekoj većoj sali... Nisam nikad nešto sekla vene za njima, ali išlo mi se malo da se kao što rekoh podsetim kako je to... u poslednje vreme idem uglavnom samo na ’sedeće’ koncerte i poneki exit i beerfest... i naravno, ja volim one malo komercijalnije stvari kao što je Kapetan Esid, Debela devojka (ta sam), Mentalno i Zlatni papagaj...
Podsetila sam se još nečega... prvi put sam bila na koncertu u Domu omladine, ali smo zato tamo slavili malu maturu, baš u toj istoj sali, to je tad bio klub Tačka.... a to je bilo pre čitavih 15 godina!!! I svega sam se setila, kakvu sam haljinicu imala i kako me drugarica kritikovala što sam se mnogo slabo našminkala, a mene bilo blam što je još uvek bio dan, a svi se nešto skupili ispred škole da nas vide , pa nas onda potrpali u neki iznajmljeni gsp-ov bus, onako nakinđurene... i kad god čujem ’November rain’ (Gunsi) setim se kako mi je bilo krivo što je tamo neki dečko koji mi se sviđao pozvao moju najbolju drugaricu da igraju uz to... al sad mi nekako slatko što se i takva muzika slušala na jednoj maloj maturi... a posle su nas istovarili oko ponoći kod škole i onda smo onako uparađeni sedeli u parkiću do ujutru i jeli neki burek jer nije radila kuhinja u kineskom restoranu (prve naznake velikih seoba Kineza)... kao da je bilo u nekom drugom životu...

E da, na koncertu sam videla i jedno sveže poznato lice iz našega javnoga života, javnu ličnost što bi rekao Erazmo... pa koga nego Mikija iz Velikog brata... iskreno nisam ga baš tu očekivala, simpatičan mladić, samo pustio onu zift crnu bradurinu, valjda da deluje ozbiljnije...

Baba se vratila iz Niša... živa bila, odma’ me je dovela do nervnoga sloma... mnogo mi je krivo što me niko od vas nije shvatio ozbiljno, pa da mi preporuči neko stručno lice za ozbiljan razgovor, jer ako se nastavi ovako, ode mas’ u propas’

nek ide život

Wednesday, February 7, 2007

zapažanja iz gradskog prevoza i sa ulice– kuda sve to može čoveka da odvede

1) Kod mene kao što ste videli aktuelno to što baba nije tu, Petar i ja se baškarimo koliko i dokle možemo i smišljamo, između ostalog, kako ćemo da se smestimo svi troje tu jednog dana kad ga na silu uselim, pošto je sav nešto cile mile povodom toga...
Elem, gadan problem kad imaš nekog matorog kao što je moja baba, pa nit' je normalno što živimo zajedno, niti razumemo mi nju, a kamo li ona nas, teško njoj, teško nama, a opet beskrajno je volimo, a znam da i ona nas voli naravno, možda još i više... (pod ovo -mi- malo stavljam Petra, malo mamu, pa verovatno zbunjuje jbg)...
I tako juče u busu, pošto svega tamo možeš da se naslušaš, kome je dosadno a nema prilike često to sebi da priušti, trebalo bi da proba... čujem jedan razgovor baš na temu šta kad omatoriš, pa te niko ne gleda, pa bolje da ostaviš stan nekom nepoznatom s kojim ćeš da potpišeš ugovor verovatno, nego, citiram: ’onom što te mrzeo celog života’ – to jest svom detetu!!! Nekako mi baš tad palo na pamet da je u slučaju tog dede velika šteta što je zamro fenomen (ili pojava)LAPOTA, lepo brate zna se kad čovek doživi tu i tu godinu, ti ga maljem po glavi i gotovo. Naravno, da ne mislim ozbiljno i da smatram da je to jedan kanibalistički običaj, ali me taj deda toliko iznervirao... s druge strane, svakako postoje sinovi i ćerke koji ne zaslužuju ništa da im daš, ali nekako me potrefilo, valjda što znam koliko ja pokušavam da babi ugodim, a onda se nađu recimo dušebrižne komšije koje nas olajavaju, kao baba meni čini sve, a ja zamisli neću da odem po nju u Niš ili lenčuga sam pa ništa ne radim i tako... verovatno sad dodaju i da sam dovela dečka da ’orgijam’ ili da živim u grešnoj zajednici ili tako nešto.... uf, kako poludim zbog takvih stvari!!! A kad pomenuh te potomke koji ništa ne zaslužuju... izluđuje me srpski običaj krvljenja oko nasledstva... najgore mi je kad se još na sahrani počne priča o tome, a pokojnik se još nije ni oladio, što se kaže... možda će neko reći da je meni lako o tom pitanju da pričam jer sam jedinica, ali stvarno ne mogu da zamislim da se braća i sestre svađaju, tuku, ubijaju zbog nekog nasledstva, pa koliko god da je ono... ja bi sve dala da imam brata ili sestru, po meni je to neprocenjivo...

2) vidim pre neki dan u busu lika od tako jedno dvadesetak godina, nosi crno-bele maskirne pantalone, jednu od onih jakni i cokule koje nose skinhedsi... i razmišljam kako je moda taj militari fazon, meni je to uvek bilo bezveze nekako ne znam.... kad se okrene da izađe napolje, a na rancu mu stoji bedž sa PEACE znakom, pravi onaj hipi.... reko' čoveče, ti definitivno još nisi pronašao sebe :-)

3) na jednoj prodavnici ’zdrave hrane’ pre neki dan pročitah svašta zanimljivo... između ostalog tu možete naći ’bezmesne proizvode’ – to mi je tako nekako nelogično i bezveze zvučalo, mislim šta su to ’bezmesni proizvodi’?! – oni koji nemaju u sebi mesa, pa dobro, jel baš dotle došlo da je sva hrana u kojoj nema mesa dobila posebnu kategoriju, ne znam, nebitno, al bilo mi bezveze... osim tih proizvoda imaju i ’program za post’ – pa razmišljam jel to toliko sad u modi i taj post, pa pošto ne znaju svi šta sme da se jede, onda lepo da napravimo program i da ga pratimo...

Monday, February 5, 2007

o meni

1. volim da se šetam sama
2. kad sam bila mlađa uvek smo gasili svetlo kad gledamo neki film, ’kao u bioskopu’ voleo je da kaže moj deda, kasnije je to kod njega preraslo u preteranu štednju struje... sad volim da gori svetlo, u suprotnom vrlo brzo zaspim
3. nisam ambiciozna i nemam takmičarskog duha... možda zato što sam jedinica (nažalost)
4. volim da sedim u kadi kad se tuširam, iako sam odavno prestala da je punim vodom... uostalom manje isprskam okolo (malo je komplikovan slučaj za zavesu)
5. trapava sam... nadala sam se da će se to sa godinama izgubiti, ali jok... najgore je kad nosim u rukama tašnu, bar jednu kesu i još plus i kišobran (noćna mora) i onda recimo treba da kupim nešto na trafici...
6. ne volim peščane plaže, svuda ti se bre uvuče pesak - u stvari, u kupaći, u papuče, a još ako počne da duva, sačuvaj bože
7. priznajem slušam između ostalog grčku muziku koju posle ovi naši obrade i onda mi je skroz grozna i u životu je ne bih slušala u domaćoj verziji
8. strašno sam neodlučna, naročito kad naručujem nešto u kafiću, a posebno restoranu... i obično se pokajem šta sam izabrala
9. od svih društvenih igara najviše volim da igram yamb
10. ove godine ću, bože zdravlja, da se udam
11. stalno pravim ili bolje reći kopam zanoktice (ono meso oko nokta u stvari)
12. preferiram nes od turske... leti, kad pijem hladnu, volim da pravim penu, a zimi samo sunem vrelu vodu i to je to
13. pomalo se plašim mraka, a u svakom slučaju ga ne volim, naročito kad padne u 4 popodne... Petar kaže da sam ’dnevna životinja’
14. površna sam i mnogo toga radim ofrlje i navrat-nanos
15. ne volim da idem kod lekara, kao i većina ljudi, čak mi je bilo draže da odem u školu nego kod lekara, ako već ne može mama da mi opravda časove
16. u osnovnoj sam bila kako bi se reklo recimo tuta-muta, stidljiva i tako to... baba i deda, a i mama uglavnom su me učili da budem dobra sa svima – u stilu bratstvo-jedinstvo... tako u to vreme nikad nisam imala najbolju drugaricu, jer sam sa svima bila ok...
17. (nadovezuje se na prethodno) imam problem da pokažem, iskažem, kažem, kako god hoćete, svoje mišljenje... sad je bolje, ali sa nekih 13-14 sam imala trenutke da ’izađem’ sa drugaricama u neki parkić gde su dolazili i neki likovi koji su bili tad aktuelni... i tako presedim celo veče sa svima njima i ne prozborim ni reč... STRAŠNOOOOO... sad sam počela da nadoknađujem propušteno, pa kad krenem od Kulina bana nešto da vam pričaaaaam...
18. slabo nosim nakit, naročito prstenje, smeta mi, imam ekcem, a i ne patim od toga
19. malo teže umem da kažem NE, uvek gledam da ispoštujem druge, pa nekad i na svoju štetu, iako sam jako svesna da je tako
20. ipak sam malo sujeverna iako odbijam da priznam, recimo ne sečem nokte po mraku, a i neka knedla mi stoji kad mi crna mačka pređe put
21. imam fobiju od svađa sa drugim ljudima (koji nisu moja baba i ranije deda) zato što mrzim ono što dolazi posle, napete situacije itd, a i sa mojima kad se svađam znam da se ništa neće promeniti, i dalje ćemo da se volimo isto i posle maksimum sat vremena da pričamo kao da ništa nije bilo... sa drugima nikad ne znaš... samo što ne valja što sve što mi se skupi zbog drugih ja iskalim na babi...

da ne udavim baš skroz dosta je za ovaj put...

Thursday, February 1, 2007

još malo o babi ili kako sam se onesvestila prvi i jedini put u životu

Inače, da se nadovežem na prethodni post, živim samo sa babom, od skoro, deda mi je umro u maju... bilo je mnogo lakše s njom dok je deda bio tu jer ako ništa drugo imala je s kim da priča i da se svađa... i nisma morala da mislim o tome kako je sama... ovako je brate zajebano do zla boga... malo je jaz generacija, ona više nije što je nekad bila, mozak otiš’o na zaslužen godišnji (ili životni) odmor... ali sve ja to lepo mogu da razumem i objasnim dok nisam pored nje, ali posle samo par minuta razgovora ili par sati provedenih sa njom u kući ja redovno dobijam nervne slomove, ali toliko da sam već počela da razmišljam ozbiljno da porazgovaram s nekim stručnim o tome. Ako neko ima slično iskustvo, pa još i savet molila bih da to podeli sa mnom!!!

Ali sad da ispričam kako sam ja prvi i jedini put pala u nesvest, a baba u celom događaju igra jako veliku rolu. Pa, bilo je to jako davno, pre nekih dvajes i kusur godina ili pre frtalj veka što bi se reklo, kad sam bila mala i imala negde oko 4 godine, aj nek bude tako... Živeli smo na Dušanovcu, a u blizini je bio, i još uvek je, Dom pionira Šumice (mislim da su se oni pioniri u međuvremenu izgubili iz imena, al nisam sigurna), a tu su se osim sportskih manifestacija, na šta se, čini mi se, sad svelo, održavale i predstave i slični kulturni događaji. I tako jednog dana baba povela mene i mog komšiju i tadašnjeg najboljeg drugara Peđu (s kojim nažalost nemam nikakav kontakt otprilike od tog vremena), da gledamo predstavu ’Loptica skočica’... i to je lepo prošlo, a nastavilo se kao ’baba skočica sa kobnim završetkom’ – naime ispred se nalazio parking i malo napred neizbežni stubići sa lancima između (moguće da postoji i konkretni naziv za to ali ja nisam upućena) – znate ono da ne mogu kola da prođu... drži baba mene s jedne strane, Peđu s druge, ona u sredini.... mi, deca ko deca, hoćemo po svaku cenu da preskočimo taj lanac ... i preskočimo... e sad, ’oće i baba (tad je imala oko 50, tako da nije tako strašno za zamisliti) i kako je preskočila tako mene povuče i ja opalim glavom o beton i zaigraju mi i loptice i babe skočice oko glave... sreća u nesreći preko puta je Dom zdravlja, a ja tad bože zdravlja bila lagana, pa me neki čovek odmah odneo tamo i stavili mi ogroman flaster preko celog obraza... pošto nisam povraćala zaključeno je da nije potres mozga, mada mi se ponekad čini da osećam okasnele posledice toga... imam i jedan ožiljčić, al ne vidi se mnogo... To je ta storija, a s babom sam nedugo posle toga imala još jedan doživljaj od kog imam malo veći ožiljak na bradi (odozdo je pa se ne vidi) ’ živeli smo u kući i krenuli kod komšinice na kafu, šta li, a bilo malo poledilo, onako kako je umelo pre koju deceniju.... i tako malo ja pala... na taj led... ali ona skočica mi je ipak ostala u neizbrisivom sećanju...

eto...